Svanulo je novo jutro na Durmitoru i čini mi se da mjesec i koji dan preko koji ću provesti tu ni ovog puta neće biti dovoljni da ga zagrlim onako kako je on mene grlio onda kada sam živjela ovdje. Onda kada me je, glumeći strogog profesora učio svemu onome što je dovelo do toga da kasnije budem sjajna svakog puta kada bi me svijet bacio pod noge. Zbog toga imam potrebu da svaki momenat koji provedem ovdje bude poseban i da svakog dana uradim nešto. Tako je i ovog jutra. Oblaci su se skupili nad Durmitorom i po koja kap kiše nam poručuje da svoje planove spakujemo u šoljicu kafe u nekom od lokalnih kafića. Ne. Mi ćemo danas ići gore. Ako će padati kiša, izabraćemo da to uradimo kraćim putem. To i radimo. Nakon doručka se vozimo do naše početne tačke – Dobrog dola, koji se nalazi na oko 3km od prevoja Sedlo, u pravcu Trse.

001-put prema dobrom dolu

Automobil odlazi nazad prema Žabljaku i sada smo tu, nema povratka. Jedini put kojim želimo krenuti je nagli uspon kojim se penjemo dok kiša sipi, a vjetar se pojačava, mada imam osjećaj da će se uskoro umiriti i da će dopustiti da stignemo do planinskog doma gdje ćemo provesti noć. Ostavljamo Sedlo iza sebe. Staza je kombinacija kamena i zemlje, a vegetacija je rijetka – trava i poljsko cvijeće koje sam uplitala u vijence kao mala.

002- stozina

Stožina

003-stozina i valovito jezero

Stožina i Valovito jezero

005

006-zdrijelo

Ždrijelo

007-sareni pasovi

Šareni pasovi

Uspon je konstantan i prilično nas umara, a onda stižemo do prevoja Škrčko ždrijelo, koji se nalazi na nekakvoj imaginarnoj sredini ove staze koju sam mapirala u svojoj glavi. To je najvisočija tačka do koje se penje na stazi, na visini od 2114m. Prije ždrijela je uspon, ali posle nas čeka spuštanje u kojem nas ometa samo jak vjetar koji kao da pokušava da nas odvede sa puta.

Naš pogled se promijenio, vegetacija je drugačija, kao da najavljuje Škrčka jezera koja nas čekaju. Od pljuska koji nam je prijetio, sada nema ni traga. Nad nama se nadvijaju vrhovi Bobotovog kuka, Prutaša, Soe i Šarenih pasova i znamo da smo blizu.

008

Spuštamo se brzo i na vidiku se pojavljuje Škrčko jezero koje se nalazi na visini od 1686 m. Poklanjamo mu trenutak pažnje, sa namjerom da se vratimo malo kasnije, kada ostavimo stvari u domu i obiđemo malo jezero koje se nalazi iza doma, na visini od 1711 m i koje nas dočekuje okupano Suncem, pa sjedimo neko vrijeme na njegovoj obali i upijamo zrake koji posebno prijaju posle ledenog vjetra koji nas je šibao kroz planinu.

Veliko Škrčko jezero bilo je glavni cilj, pa se na njegovoj obali zadržavamo duže.

013-veliko skrcko jezero

Veliko Škrčko jezero

Sjedim na stijeni i oko sebe vidim jarku, tirkiznu boju jezera. Ako podignem pogled, oko sebe vidim vrhove koji su i dalje obasjani Suncem i ako se dan bliži kraju. Vjetar mi mrsi kosu i već neko vrijeme ne pokušavam da je skrajnem sa lica.

009

Ginger in Montenegro

-Ova planina je tako neobično divna. Ali, kako se dogodila? – pitam Jelenu koja sjedi na stijeni pored.
-Poželiš da se cijela oburva na tebe. Ali ne u negativnom smislu, nego da je zagrliš. Da je zagrliš, pa vratiš gdje je bila – odgovara.

010

Nastavlja se prijatna tišina i posmatram tanke talase koji se kreću sa lijeva na desno, kao da žele da me ubijede da su prolazni. Kao da ne znaju da nju znam duže od njih. Da me je planina učila svemu, pa i tome da je vrijeme samo gnusna laž.

015

012-malo skrcko jezero

Vraćamo se u dom, koji je mjesto sa neizmjernim potencijalom, neiskorišćenim. Mjesto za spavanje u njemu košta 5e i recimo da je funkcionalan. Donekle. Kamin koji sam ugledala čim sam ušla i koji me je natjerao da zamislim pucketanje vatre uz čašu vina ne radi od ’86.

014

 

Sjedimo na klupi ispred i posmatramo Mjesec veličine zlatnika koji se ugnijezdio između dva vrha i čini savršeno ukomponovanu panoramu zajedno sa paperjastim oblacima koji se stidljivo provlače ispod i iznad njega.

016

-Šta ti je ljubav prema planini, sjediš i smrzavaš se. – Jelena prekida tišinu.
-Ma… ovdje ništa nije bitno. Ovdje tako divno možeš da budeš niko, a da budeš ti. Biće. Živo.
Zatvorim oči i osjećam. Moja planina me voli.

tekst: Jelena Vuković
fotografije: Jelena Jovićević

010

FacebookTwitterGoogle+Share