Vikend u Kolašinu je uvijek pun pogodak, bilo da je to dan proveden samo u gradu, na skijalištu ili na planini. Ovoga puta nas dvije smo se odlučile da to bude planina i puta ka planinarskom domu i Troglavi. Doduše odluka je pala malo kasnije J Negdje oko 12 sati smo se zaputile ka parkingu skijališta gdje smo i ostavile kola. Na prvoj ravnoj sniježnoj površini smo upakovale bord na ranac, “nazule” krplje na cipele i zaputile se ka domu. Nekih pola sata prije nas Aco iz Bara i Rajko su krenuli na trkačicama ka domu. Išle smo lagano kroz šumu. Biljana ionako visoka je sa svojom “gitarom” morala da pazi kako ide kroz šumu J Moja ranija misao da nam možda krplje i nisu baš prijeko potrebne i nije bila tako dobra. Mislim, možemo mi gaziti kroz snijeg, nije to problem, ali što bi se baš patili, jer je snijeg bio dosta vlažan od velike kiše koja je padala prethodnih dana i dosta bi se propadalo.

Dan je bio izmišljen za šetnju. Polako smo išle ka katunu Vranjak. Krivina po krivina. Biljana je pravila i male avanture pa išla i svojim “putevima”. Jas am takoreći izbila na katun Vranjak na kuma Batovu kolibu od koje je jedva virio krov. U ljetnjim danima tu bi bila šarplaninac Meda koja nepoznatima ne bi dala da se primaknu ni na kilometar jer pazi svoje stado J Odatle smo produžile na više ka eko katunu Vranjak Darka Bulatovića koga smo nedugo zatim i sreli jer je došao za nama na motornim sankama. Malo smo se popričali. Ima goste za nekih desetak dana a od kućica i to velikih vire samo krovovi – što možete vidjeti na slikama J što znači da će biti otkopavanja kućica za primanje gostiju. Pravi AVANTURIZAM!!!

Upravo tu se pojavio i crni oblak koji nas je pratio zadnjih pola sata. A zatim je iz njega počela i da prokapava kišica. Iako je do doma ostalo samo petnaestak minuta morale smo da obučemo šuškave jakne. Počeo je da pirka i hladan vjetar. Naravno Biljana je sa svojim korakom bila za “korak ispred mene” J Ubrzo smo stigle do doma. Od doma su se mogli vidjeti Komovi suncem obasjani. Tišinu su samo blago narušavali zvuci motornih sanki koje su vožene pod dno ključa. Visina sniježnog pokrivača je ogromna. Na slikama možete vidjeti stanje ispred doma. Od planinarskim putokaza koji su visine oko dva metra ostale samo table iznas kojih smo se slikali J Nedugo nakon nas su stigli na trkačicama Aco i Rajko i otvorili planinarski dom.

Aco i Biljana su odlučili da produže do Troglave a ja pošto su me cipele malčice nažuljale odlučih da ostanem sa Rajkom u domu. U domu nam se pridružio Darko sa sinom i sinovcem. Naložili smo vatricu, skuvali kafu i čaj i dočekali naše Troglavce Biljanu i Aca J Svi smo se poslužili slatkišima, kafom, čajem a ni po jedna ljuta nije izostala. Onda smo Biljana i ja polako krenule na niže, ja na krpljama a Biljana je nazula svoj bord i otplesala do parkinga. U potpunosti jedan savršen dan na planini Bjelasici.

FacebookTwitterGoogle+Share