Tekst ove uzbudljive priče prenosimo u cjelosti i bez adaptacija… a za klikbajt naslov nam nemojte zamjeriti… smatramo da je u ovom slučaju sasvim opravdan. Time se poslužismo nebi li skrenuli pažnju na ovu po mnogočemu izuzetnu priču naših dragih prijatelja sa Cetinja!!! Rajko, Dejane… HVALA VAM!!!

Nevjerovatna alpinistička avantura od četiri dana u masivu Prokletija u kojoj je bilo raznovrsnih dešavanja čak i nepredvidjenih: spavanje u sniježnom skloništu, uspješan prvenstven alpinistički uspon sjeverne strane Karanfila, pad kroz strehu, i noć provedena u masivu bez vreće, vode i adekvatnog skloništa.

I ove zime kao i prethodnih otisnuli smo se u alpinističku avanturu u masivu Prokletija. Da bi avantura bila jos zahtjevnija nijesmo ponijeli šator, vec spavali u skloništu od snijega. Ove zime nismo išli u punom sastavu, Vuk zbog obaveza na fakultetu nije mogao sa nama. 

7-og feb oko 11 h stižemo u dolinu Grebaju, tacnije nekih 5 km prije samog središta doline. Zbog velikog sniježnog pokrivača ne možemo dalje autom. Sa svom potrebnom opremom koja je težine do 20kg po osobi, krećemo sa pješačenjem. Snijega ima preko 1m od doline prema vrhovima. Dok prtimo tonemo u snijeg 20 do 30 cm. Plan nam je da se ispenjemo do 1600 mnm pored vrha Maje Hekurit i na nekoj bezbjednoj poziciji izdubimo rupu u snijegu i napravimo sklonište od snijega nešto poput vucije jame-iglo. I da nam to bude kamp iz kojeg bi sjutra dan krenuli da penjemo sjeverno lice Karanfila. Pješacimo strmim kosama u tom pravcu i već zatičemo silne gomile snijega od lavina prethodnih dana.

Da bi nam lakše bilo pješačiti prema gore držimo se samo kraja kuloara kroz koji se sručila lavina, tim dijelom je tvrd snijeg i manje se propada, a u slučaju da se opet nesto pokrene sa lijeve strane je šuma u kojoj bi se sklonili… Poslije 3 h hoda od auta na 1600 mnm ispod velike stijene započinjemo izgradnju skloništa od snijega. Temperatura vazduha je -7 C. Slonište smo napravili tako da smo imali dva ležaja od snijega jedno naspram drugog izdignuta 40 cm, a izmedju udubljenje i na kraju otvor. Krov je bio izdignut kupastog oblika takodje od snijega. Veoma konforno sklonište u kojem smo odlicno funkcionisali. Pozicija je bila dosta bezbjedna. Ta ista stijena ispod koje smo se nalazili štitila nas je od eventualnog udara lavine, jer lijevo i desno od nas bila su dva strma klanca. U skloništu kuvamo caj na gorioniku i odmaramo za sjutrašnji uspon. Noc je tiha i potpuni je mir i spokoj kakav se samo u takvom okruzenju moze osjetit. 

8 feb, poslije udobno prespavane noći budimo se u 5 h i počinjemo sa spremanjem doručka, topljenje snijega za potrebnu količinu vode. U 7 h počinjemo da prtimo 350 m do sjeverne stijene Karanfila. Po dolasku ispod stijene koja je viskoa 450 m posmatramo kojim zamisljenim smjerim da krenemo. Ja započinjem prvi cug od 40 m. Jutro je dota hladno temperatura je -14 C… Naredni cug penje Dejan. I na moje zaprepašćenje kao drugog u navezi vidim da je popeo veoma rizičan i opasan cug od 40 m. Predlažem mu da ne rizikuje da penje VI-ice i da traži rutu najvise do V-ice, tako je i bilo.Dosta dobro napredjemo u smjeru, snijeg je na nekim mjestima rastresit na nekim led. Zbog bojazni na strmim snijeznim poljima dok smo prelazili, držali smo se stijena verikalnih i cesto kucali klinove u njima zbog opasnosti da se ne obruše. Dejan je odlicno vodio navezu i poslije 7 h uspjeli da ispenjemo sjeverno lice Kranfila, prvenstven smjer koji nazivamo “Deša”.

A sva je prilika da smo prvenstveno uopšte zimi popeli to sjeverno lice. Na vrhu nas obasjava sunce i spektakularan pogled na sve strane. Dolina Grebaja u magli i neki nizi vrhovi, osjećaj je kao da smo na nekoj mnogo visočijoj planini. Odmaramo se nekih pola sata na suncu i planiramo povratak do kampa planinarskom stazom..

E od ovog trenutka pocinje scenario koji ima materijala za neki avanturistički film.

Kako smo prije 5 godina bili zadnji put na Karanfile, tako nismo bili sigurni kuda sa vrha. Pravimo veliku grešku od sjevernog vrha idemo ka južnom i na pola puta skrenemo lijevo niz strme kose ,pa kroz kuloar… Nego što se dešava prije toga, dok idemo tim grebenom izmedju vrhova primjećujem veliku sniježnu streuhu veličine 2 auta. Dejan ide prvi, čak zastajem da ga fotografišem i kažem mu da obrati pažnju na strehu ispred sebe. Vezani smo medjusobno užetom koje nismo ni razvezali od smjera. Dejan prolazi strehu nekih 15 m ispred mene, za njim i ja… Medjutim ispod mene puca streha kao da je ogromnom sablja neka sila kida, uz muku grmljavinu ogromnih snijeznih gromada propadam 10 m i vičem Desa drzi me.. Dejan je munjevito odreagovao i zadržao me od daljeg propadanja, iako nije dalje bila vretikala od tih 10 m vec blaza kosina 70m niz koju su se valjale kocke snijeg velicine auta. Od silnog adrenalina nijesam bio svijestan jesam li povrijedjen, jer sam imao utisak da mi je cijelo tijelo utrnulo. Na usne sam osjetio nešto slano, pomislih krv, nijesam se valjda povrijedio… Kad ono samo od znoja, kako mi je snijeg sa lica znoj počistio tako sam preko usana osjetio slano. Na svu sreću bez ikakve povrede. Dozivam Dejana da malo povuče uze i da se ne približava samoj ivici strehe.

Uz pomoc cepina i Dejanovu da me navlači na uze izlazim na greben. Pocinje da se smrkava, krećemo sa spuštanjem niz strmu kosu prema Ropojani, misleći da ćemo preprječiti put i brže doći do procjepa, koji nas vodi u masiv prema Grebaji. Kada smo naišli na strmi kuloar od 90m spuštili se čak na dva mjesta po 30 m niz uže shvatili smo da to nije pravi put. Ali ajde imamo alpinističku opremu snaći ćemo se. Potpuni je mrak, nalazimo se okruženi vertikalnim liticama od 150 do 200 m visine. Na niže ide strmo sniježno polje 300 m sa 100m. Na njegovom kraju je ambis prema Ropojani. shvatamo da smo upali u zamku iz koje teško možemo izaći po mraku, čak se navlači i magla.

Nalazimo se na 2200 mnm, temperatura vazduha je vec -10 C. Vode više nemamo, dehidracija od silnog kretanja i umora uzima pod svoje, ali sva ta situacija i što nam se sve dešava nije izazvalo kod nas ni trunku panike ili nečeg sličnog. Situacija je bila veoma nezgodna, niska temperatura, nemamo vreću za spavanje i nemamo sklonište, vode… Od 17 i 30h pa sve do 23h pokušavali smo u tom strmom sniježnom terenu da nadjemo izlaz u tim vertikalnim liticama koje su nas okruživale sa tri strane. I kad nismo imali više snage dehidrirani odlučili smo da trazimo neko mjesto dje bi mogli napraviti improvizovano sklonište u snijegu, tačnije izdubiti rupu. Mislio sam gledajuci razne emisije o preživljavanju da bi me teška muka naćerala da pijem svoj urin, ali te noći sam bio spreman i na to…

Kažem Dejanu, oćeš ti da se pomokriš u jednu plastičnu flasu cedevite ili ja, kaže Deša ajde ti… I tako uradim, ispunim je do pola, a onda drugu polovinu napunim snije da je razblažim. Uzmem da probam jedan gutljaj, na svu sreću flaša je bila od cedevite pa je malo uljepšala ukus. Doduše to smo napunili samo da bi imali u krajnjoj nuždi.

Dok sam se spuštao niz jedan verikalani dio primjetio sam ledenice, izlomio sam par komada i to smo sisali kao bombone, što nas je mnogo okrijepilo… (snijeg nijesmo smijeli da jedemo, jer bi nam izašle afte na jeziku). Dok je dejan čekao na sidrištu drhteći od zime kod jednog trulog stabla četinara, čini mi se jedinog na 2100 mnm na cijelim Prokletijama, tu mu je sinula odlična ideja da sa njega cepinima otkidamo trule i suve djelove i njima napunimo ruksak. Da bi pokušali da zapalimo vatru i spasimo se promrzavanja do jutra na temperaturi od -15 C…

Tako i radimo, napunili smo komadima drveta ruksak i krenuli tom strmom kosom prema gore da nadjemo neko prikladno mjesto za sklonište. Pored jedne velike stijene iskoristili smo neko udubljenje da ga jos malo izdubimo cepinima i oblikujemo tek toliko da možemo obojica sjesti. Kako na tom terenu prekrivenom ogromnim snijegom nema nidje kamena da postavim u snijegu na cemu bi zapalili vatru da nam ne bi potonula u snijegu.

Vatra – naš spas

Predlažem Dejanu da na verikalnim stijenama pogleda ima li nek krušliva stijena i sa nje odlomi dvije tri ploče. Dejan tako i radi… Postavljamo od kamenih ploča postolje za vatru izmedju nas… Cepinom sitnim komade drveta da bi lakše upalio vatru, sa malo papirne ambalaže od čokolade Toblerone i upaljacem iz prve pomoci iz prvog pokušja palimo vatru, NASOJ SRECI NIJE BILO KRAJA… Imali smo u ruksak metalnu čuturicu za vodu, koju cepinom sječemo i od nje pravimo posudu u kojoj sipamo snijeg da na vatri istopimo i dobijemo dragocjenu vodu. Dok sjedimo tako u tom improvizovanom skloništu, ogrijani vatrom i dimom ispiajmo svako malo najljepse pice na svijetu – VODU! Vatru održavam i štedim drva da na sto duže traje, i dok to radimo i pricamo vrijeme samo leti..

Oko 03h vec osjecamo hladnoću žestoku u stopalima. Odlučujemo da skinemo cipele ugrijemo stopala i astro folijom iz prve pomoći umotamo noge i tako obujemo gojzerice. Noge su nam promrzle jer su čarape bile vlazne od znoja tokom dana i silnog kretanja. Uz vatricu i foliju povratili smo toplotu u stopala. Tokom nocći pojeli smo nešto hrane. Dejan je malo dremnuo, ali ne dugo ipak hladnoća je bila dominantna.

Oko 04h vise nismo imali što da naložimo. Plan je bio ako bude baš ekstremno hladno, da izadjemo iz udubljenja i da se krećemo, to je jedini način da se održi tjelesna temperatura. od 4h do 5h je najhladnije, zagrljeni tresemo dok nam glava pada od sna.

U 05h neizdrživo je hladno, ustajemo i ponovo odlazimo u donjoj poziciji tog nezgodnog terena i u svitanje dana počinjemo sa lapinističkim penjanjem 50m i jasnim cilem da savladamo jedan nezgodni prevoj, s kojeg cemo se lakse orjentisati.

Alpinstički penjem 50 m postavljam sidriste i spustam se u neki kuloar 40 m niz uze, a ona Dejan uz taj isti kuloar koji je nagiba 70 stepeni penje 80 m i napokon izlazi na prevoj koji opet gleda na Ropojanu, ali lijevo dijagonalno nekih 400 m vidi otvor na koji smo trebali prethodne noći da izadjemo, koji vodi prema Grebaji i našem skloništu od snijega pored Maje Hekurit..

Poslije 26 sati napokon dolazimo u bivak od snijega đe nas čeka topla vreća gorionik raznovrsna hrana i odmaranje zasluženo..Samo što smo ušli u iglo presvukli se i utonuli u san do 15h kada smo počeli da kuvamo paštu , čaj i da pričamo kako smo se snašli i izdržali sve nedaće bez ikakve panike i straha..

Još jednu noć provodimo u iglo..Četvrtog dana se vraćamo u civilizaciju, tačnije 10feb.

Posebno sam ponosan na Dejana kako se ponio u veoma neizvjesnoj situaciji, na dosjetljivosti, odvažnosti i izdržljivosti… Prošli smo dosta avantura, ali ovu izdvajamo među najuzbudljivijima.

Ubrzo će i video biti gotov u kojem će se slokovito prikazati dosta toga iz ove priče…

Tekst i fotografije: Dejan i Rajko Popović

FacebookTwitterGoogle+Share